Liječenje šećerne bolesti

U liječenju šećerne bolesti postoji pet osnovnih načela:

1. uravnotežena prehrana

2. tjelesna aktivnost

3. edukacija bolesnika,

4. samokontrola glukoze u krvi,

5. lijekovi za liječenje šećerne bolesti.

Jedan od temelja liječenja šećerne bolesti je pravilna prehrana. Energetski unos određuje se prema poželjnoj tjelesnoj masi. Raspored unosa treba održavati bolesnikov način življenja, način davanja inzulina i okolnosti okoliša u kojem živi. Redovita tjelesna aktivnost ima veliki značaj u liječenju šećerne bolesti jer pospješuje cirkulaciju krvi, povećava potrošnju glukoze u mišićima, a povećava i broj receptora za korištenje glukoze u stanicama. Također, smanjuje razinu masnoća u krvi i tako smanjuje nastanak ateroskleroze.

Edukacija bolesnika o samoj bolesti, važnosti pridržavanja pravilne prehrane i fizičke aktivnosti te načinu primjene terapije doprinosi boljoj motiviranosti pacijenta i uspješnijem liječenju. Bez redovite samokontrole glukoze u krvi nema dobre regulacije glukoze u krvi niti zadovoljavajućeg liječenja.

Tip 1 šećerne bolesti je bolest nedostatka hormona i liječi se nadomjesnom terapijom inzulinom, redovito intenziviranom konvencionalnom terapijom koja uključuje multiple preprandijalne injekcije inzulina kratkog djelovanja (prije doručka, ručka i večere) te dugodjelujući inzulin navečer. Nema pravila u dozi inzulina, prosječne su potrebe 0,5 do 1 j/kg/dan.

Liječenje tipa 2 šećerne bolesti započinje se dijetom, tjelovježbom. Ako se ne postigne zadovoljavajuća regulacija glikemije, u terapiju se uvodi metformin. Ako uz sam metformin nakon 3-6 mjeseci nije postignut cilj, dodaje se lijek iz druge skupine. Ako i nakon sljedećih 3-6 mjeseci nije postignut cilj, dodaje se dodatni lijek ili inzulin. Cilj glukoregulacije u idealnom slučaju je HbA1c 6,5 %. Od velike je važnosti naglasiti individualni pristup u liječenju s obzirom na dob bolesnika i komplikacije dijabetesa.

Lijekovi za liječenje šećerne bolesti

Lijekovi za liječenje šećerne bolesti dijele se na oralne hipoglikemike i ostale neinzulinske lijekove i inzuline.

Oralni hipoglikemici i ostali neinzulinski lijekovi dijele se u nekoliko skupina, a to su: bigvanidi – metformin; tiazolidindioni – pioglitazon; inhibitori α-glukozidaze; derivati sulfonilureje; i glinidi; te lijekovi novijih generacija: inhibitori enzima dipeptidil-peptidaze 4; agonisti receptora GLP-1; dualni agonisti GIP i GLP-1 i SGLT-2-inhibitori.

Inzulinska terapija kod šećerne bolesti tipa 2 potrebna je u slučajevima kada se uz maksimalno podnošljivu kombinaciju oralnih i ostalih neinzulinskih hipoglikemika ne postiže zadovoljavajuća regulacija glikemije; koji uz simptome imaju prisutne visoke vrijednosti glikiranog hemoglobina (HbA1c >10 %); u oboljelih s oštećenom jetrenom i bubrežnom funkcijom koja priječi primjenu oralnih i ostalih neinzulinskih hipoglikemika; kao i u hospitaliziranih, akutno oboljelih osoba sa šećernom bolešću.

Moguće je liječenje kombiniranjem oralnih i ostalih neinzulinskih hipoglikemika s jednom dozom bazalnog inzulina (tzv. bazal-oral shema), zatim jednom, dvije ili tri doze bifazičnih inzulina, ili u krajnjem slučaju primjenom intenzivirane inzulinske terapije (tzv. bazal-bolus shema).

Inzulinski pripravci dijele se na brzodjelujuće, srednjedugodjelujuće, dugodjelujuće te inzulinske pripravke s bifazičnim djelovanjem. Unutar skupine brzodjelujućih inzulina razlikujemo pripravke humanih inzulina i pripravke inzulinskih analoga. S obzirom na brzi početak djelovanja ovi inzulini se u osoba sa šećernom bolesti tipa 2 uobičajeno primjenjuju prije obroka. Nazivaju se još i prandijalni inzulini, jer se njihovom primjenom podmiruje potreba za inzulinom uz obrok, a u terapijskoj shemi primjenjuju se u kombinaciji sa srednjedugodjelujućim ili dugodjelujućim inzulinom, odnosno oralnim hipoglikemicima.

Moderni oblik inzulinskog liječenja je liječenje inzulinskim pumpama odnosno kontinuirana supkutana primjena inzulina. Inzulinska pumpa pokriva bazalne potrebe inzulina kontinuiranim lučenjem brzodjelujućeg inzulina, a pacijent prije svakog obroka dodatno titrira prandijalnu dozu istog inzulina. Za liječenje inzulinskim pumpama koriste se isključivo analozi humanih inzulina.