Dijagnoza

Liječnik može zatražiti mjerenje glukoza u krvi ujutro natašte. U tom slučaju na šećernu bolest upućuje razina glukoze veća od 7 mmol/L. Prije tog vađenja krvi ne smije se barem 8 sati ništa jesti i piti osim vode.

Pacijenta se može uputiti na test opterećenja glukozom za koji se koristi kratica OGTT. U njemu se mjeri glukoza u krvi natašte, a nakon toga se popije vrlo slatka tekućina – 75 g glukoze rastopljene u vodi. Mjerenje glukoze u krvi ponavlja se za 2 sata. U tom testu vrijednost glukoze u krvi nakon 2 sata veća od 11.1 mmol/l također potvrđuje dijagnozu šećerne bolesti.

HbA1c je laboratorijska pretraga koja može procijeniti prosječnu vrijednost glukoze u krvi zadnja 2 do 3 mjeseca. Ako je HbA1c veći od 6.5%, osoba ima šećernu bolest. Ta pretraga može se učiniti u bilo koje doba dana i neovisno o obroku.

Ako osoba nema tipične simptome, za potvrdu dijagnoze šećerne bolesti potrebno je imati dva različita pozitivna nalaza među navedenim pretragama koje se mogu učiniti iz istog uzorka ili iz ponovnog vađenja krvi.

U bolesnika s tipičnim simptomima, dijagnoza šećerne bolesti može se postaviti i samo ako je glukoza u krvi u bilo koje vrijeme tijekom dana veća od 11.1 mmol/L.

Ako su vrijednosti glukoze u krvi veće od normalnih, a ipak manje od razina prema kojima se dijagnosticira šećerna bolest (između 6 i 7 mmol/L natašte ili između 7.8 i 11.1 mmol/L nakon 2 sata u OGTT-u), tada se postavlja dijagnoza poremećene tolerancije glukoze odnosno predijabetesa.

Pristup bolesniku s novootkrivenom šećernom bolesti

U osoba s novootkrivenom šećernom bolesti potrebno je procijeniti prisutnost, jačinu i trajanje simptoma, promjene tjelesne mase, prehrambene navike i tjelesnu aktivnost. Važno je saznati podatke o pojavi šećerne bolesti u obitelji, načinu njezinog liječenja i razvoju komplikacija u srodnika.

Pri dijagnozi šećerne bolesti vrlo je važno prepoznati njezin tip jer to ima presudan utjecaj na način liječenja. Ponajprije se to odnosi na tip 1 šećerne bolesti jer u tih pacijenata postoji nedostatak inzulina i oni su životno ovisni o inzulinskoj terapiji pa ju je potrebno odmah uvesti. Na nedostatak inzulina i tip 1 šećerne bolesti ukazuju značajno mršavljenje, niska tjelesna masa te osobna ili obiteljska povijest autoimunih bolesti. Tu kliničku sliku mogu dodatno poduprijeti nalazi pozitivnih antitijela na stanice gušterače.

Za prepoznavanje šećerne bolesti tipa 2 najčešće je dovoljan tipičan klinički obrazac prema kojem osoba ima prekomjernu tjelesnu masu s pretežitim nakupljanjem masnog tkiva u području trbuha i velikim opsegom struka, visokim krvnim tlakom te visokim trigliceridima u krvi. Šećerna bolest tipa 2 može dugo trajati nezamijećena pa i u novootkrivenih bolesnika mogu već biti razvijene komplikacije šećerne bolesti. U tih bolesnika potrebno je posebice obratiti pozornost na povišene vrijednosti krvnog tlaka, poremećaje masnoća u krvi, pušenje, srčanožilne bolesti, bolesti bubrega, oštećenja vida  (retinopatije) odnosno oštećenja živaca u okrajinama (polineuropatije). Opseg pretraga odredit će liječnik uzimajući u obzir cjelovitu kliničku sliku i rizike prisutne u svakog pojedinog bolesnika. U skladu s tim predložit će se i najbolje terapijske mogućnosti.

U usporedbi s drugim kroničnim bolestima, šećerna bolest i njezino liječenje značajno zadiru u svakodnevni način života, donose nova ograničenja i obveze. U pristupu bolesniku sa šećernom bolesti jedan od prvih zadataka je pružiti znanja neophodna kako bi se što jednostavnije i uspješnije prilagodili i prihvatili zdrave životne navike te surađivali u postizanju uspješnog liječenja.